O prirodnom plinu

U zemlji nalazimo prirodni plin kao smjesu metana (90%), manjih težinskih udjela etana, propana, butana i težih ugljikovodika, “ostalih plinova”- dušika, ugljičnih dioksida i drugih elemenata, ovisno o vrsti stijena, kolektora te tipu ležišta. Razne su teorije o postanku prirodnog plina, tzv. anorganskog ili organskog podrijetla, što se uglavnom definira kroz starost stijena te uvjeta tlaka i temperature za određeno povijesno razdoblje.

Prirodni plin naziva se još i zemni plin, a uz naftu i ugljen jedan je od najbitnijih i najraširenijih energenata na svijetu. Upotrebljava se u svim granama industrije za proizvodnju električne energije, za toplinske potrebe i kao gorivo za pogon motornih vozila. Često se pojavljuje otopljen u nafti, ali najčešće u plinskim ležištima. U prirodnom stanju pronalazi se kao smjesa ugljikovodika, obradom se izdvajaju teže frakcije kao što su propan i butan te viši ugljikovodici kako bi ostao metan.

Pod plinom podrazumijevamo plinove i plinske smjese koje izgaranjem oslobađaju toplinu koja se koristi za zagrijavanje prostora ili vode, u proizvodnji električne i toplinske energije i kao pogonsko gorivo u motorima s unutarnjim sagorijevanjem. Osnovne podjele plina u tzv. plinskoj terminologiji izrađene su prema načinu pridobivanja, fizikalno-kemijskim karakteristikama, parametrima izgaranja, koje u praksi impliciraju kategorizaciju plinskih trošila i opreme.

Klasifikacija plinova prema načinu pridobivanja

  • eksploatacijom iz polja prirodnog plina te procesa eksploatacije sirove nafte (izdvajanjem plina u procesu čišćenja nafte) – prirodni plin
  • iz rafinerije-rafinerijskom preradom sirove nafte i frakcionom destilacijom bogatog prirodnog plina (degazolinaža)– ukapljeni naftni plin
  • preradom iz ugljena – gradski plin (ne koristi se u Republici Hrvatskoj)
  • tehnološkim procesima bio mase – bioplin

Metan karakterizira svojstvo da je bez boje, okusa i mirisa, a iako je neotrovan, pri eksploataciji mu se dodaje karakterističan miris (etil merkaptan) kako bi se otkrilo moguće istjecanje u prostor, budući da je pomiješan sa zrakom relativno niske granice eksplozivnosti. Do potrošača se dovodi plinovodima i specijalnim tankerima u kojima se ukapljuje, a tada nastaje tzv. ukapljeni prirodni plin (engl. LNG – Liquified Natural Gas) koji teba razlikovati od ukapljenog naftnog plina (LPG – Liquified Petroleum Gas).

Uporaba

Iako je komercijalna uporaba prirodnog plina započela tek sredinom 19. stoljeća u SAD-u slučajnim otkrićem prilikom bušenja nafte i dovođenjem plina cijevima u grad Fredoniju, još u antička vremena civilizacije su gradile hramove oko prirodnih izvora plina koja su često bila zapaljena munjom te im se pridavao božanski utjecaj. Zanimljivo je da su Kinezi bambusovim štapovima dovodili plin u hramove i osvjetljivali ih 500 godina prije Krista.

U počecima komercijalizacije plina, prije svega u SAD-u, plin je uglavnom korišten za osvjetljivanje ulica i kuća, a tek većim razvojem električne energije, proizvođači plina bili su prinuđeni pronaći novu uporabu plina, te se razvila njegova primjena u zagrijavanju prostora, tehnološkim procesima, ali i kao izvor električne energije u kemijskoj i petrokemijskoj industriji.

U Hrvatskoj je plin otkriven 1917. godine, a godinu dana kasnije počinje se koristiti za rasvjetu. Nakon Drugog svjetskog rata širi se istraživanje plina, što dovodi i do gradnje prvog plinovoda 1954. godine od Janje Lipe do Zagreba. Najveća ležišta prirodnog plina nalaze se u panonskom dijelu Hrvatske, te podmorska u sjevernom Jadranu.

x-teens.org